M O Š E V A C

web prezentacija naselja Moševac

19.02.2014.

BICIKLO

Još kao dječak školskog uzrasta maštao sam sa grupom dječaka dok sam pješačio do
škole, od Moševca do Maglaja o svemu onome što nisam tada mogao imati, jer financijske
mogućnosti to nisu dozvoljavale. Bila nas puna kuća, a jedna mala očeva plata. Maštao
sam o „džins kompletu“, cipelama „šiminkama“. Maštao sam o mantilu „šuškavcu“,
košulji „perlonki“, patikama „šangajkama“, jer sam tada derao gumene opanke i čizme na
makadamu po kome sam morao da pješačim. Maštao sam i o biciklu, motoru, autu.

Poneki dublji uzdah oteo bi se, kada bi me neki sažaljivi vozač povezao svojim autom ili
kamionom do odredišta. Ponekad sam se stidio podići ruku, da „stopiram“, da bi me neko
povezao. Posebno sam se stidio kada je kiša padala, jer nisam želio, da nekom od vozača
isprljam ili ovlažim sjedalo. Bilo je i sažaljivih vozača koji bi se zaustavili da me povezu, a
bilo je i onih koji bi se zaustavili da me izgrde ili omalovažavaju. U ono doba, u toku dana
bi prošlo nekoliko teretnjaka ili osobnih auta. Sjećam se, da su neka djeca trčala u susret
kamionima ili autima u nadi da će ih možda povesti sa sobom.

Takav način „super“ brzog dolaska u grad ili iz grada bio je nezaboravan doživljaj.

A kako i nebi kada sam tu rupavu, krivudavu, bregovitu, prašnjavu, blatnjavu cestu, po svim
vremenskim prilikama, i neprilikama, (pomrčini, vrućinama, kišama , snijegovima), po dva
puna sahata u jednom, a isto toliko u drugom pravcu morao pješačiti, a bio sam mali učenik,
koji je nosio punu torbu knjiga, a imao prazan stomak.

To pješačenje za mene potraja ni manje ni više nego punih sedam godina. Sedam ili više
kilometara u jednom, a onda opet u drugom pravcu.

Za sve te godine, moje maštanje svodilo se na biciklo, ali zbog materijalnog stanja kod kuće,
temu maštanja morao sam mijenjati. Ljubomorno sam gledao one učenike koji su imali svoje
biciklo. U to vrijeme puno ih je koristilo biciklo kao sredstvo prevoza, a ponajviše radnici
koji su putovali na posao. Autobusi nisu uopšte vozili, nije postojala autobuska linija, niti su
postojale autobuske stanice.

Biciklo marke „ROG“ bio je pojam standarda, jer kupiti novo biciklo trebalo je raditi
mjesecima, a za „specijalku“ i više. Biciklo se kupovalo na kredit. Za to je bilo puno i radnika
koji nisu bili u mogućnosti kupiti biciklo, a bilo je i onih koji nisu znali da ga voze, pa su morali
pješačiti. A kada bi palo puno snijega ili bile velike poledice, ili poplave, tada su svi pješačili.
Radnici, a za njima mi učenici. Za nas učenike dobro došlo, jer su nam pravili prtinu do
grada.

Što mi je tada, prilikom školovanja išlo u prilog je, „regrutacija“ za odlazak u vojsku. Oni koji
su pohađali „srednju školu“, a bili sposobni da služe istu mogli su birati „rod vojske“ koji će
služiti. Za mene je to bilo kao „kec na desetku“, odabrao sam i bio primljen u „auto jedinicu“.
 Nakon završetka „srednje škole“ i odlazak u JNA za mene je bio novi dio života kao iz
bajke. Tada sam i ja lično sjeo za volan i povezao to čudo na četiri točka. Tada sam odgodio
maštanje o biciklu neostvarenom snu.

A moj odnos i ljubav prema vozilima primjetile su i vojne stariješine i umjesto prekomande u
neku drugu kasarnu, drugi grad, ostvali su me da budem „instruktor“, da obučavam mlade
vojnike, buduće vozače, među kojima je bilo i onih slični meni, koji su prvi puta u životu sjeli
za volan.

Nakon odsluženja „vojnog roka“ i sa vozačkom dozvolom u džepu imadoh sreću, da na vrlo
strogoj „selekciji“ u Doboju za odlazak na rad u Njemačku budem primljen. Sjećam se da tada
neki nisu mogli proći na toj „selekciji“, jer su imali par pokvarenih zuba, ili proširene vene po
nogama, a da ne govorimo, ako pismeni ili praktični dio ispita nisu dobro uradili.

 Firma: „Specijalnih i plemenitih čelika“ u Wittena na Ruhru, tražila je trideset „Električara“ i
trideset „Mašin-bravara“, a prijavilo se preko dvijestotine sa pomenutim zanimanjima.

Uz testiranje zdrastvene i fizičke sposobnosti, testirali su i naše znanje, odnosno da li su naše
diplome o završenoj školi bile ispravne i vjerodostojne.

A kada se približio datum odlazak u tuđinu, sa dobojske željezničke stanice, neki će, od
mojih jarana, ako budu ovo čitali, ili ako su među živima, sjetiti mog izgovorenog stiha na
moševačkom raskršću, dole kod Šabančićove kuće:

„ Na ovom raskršću,
ako Bog da i bude sreće ,
sedamdeset i treće,
„Ford - Capri“ se ovdje okreće!“

Ispunio mi se san, a i obećanje koje sam izgovorio sedamdeset i druge, da se sedamdeset i
treće okretao, moj „Ford - Capri“ na tom raskršću.

Jer, odlaskom u tuđinu počinju se ostvarivati moji snovi i želje iz napađenog djetinjstva.
Prvi „džins kompleti“, moderne majice, košulje, jakne, mantili, cipele, patike, veća svota
zarađenog novca, auto i vožnja autoputevima bez ograničenja brzine, obilazak velikih
gradova, putovanja u zavičaj, a onda rađanje novih i obimnijih želja. Mada sam imao puno
želja, one su se hvala Bogu jedna za drugom ispunjavale. Puno sam auta vozio, hiljade
kilometara sa njima prešao, a eto bicikla željan ostao.

Još nisam ispunio moju prvu, davnu, ali najveću dječiju želju, a i tempo života to ne zahtjeva,
a to je, da nisam kupio biciklo. Kupiću biciklo, ali kao „suvenir“, koji će me uvijek podsjećati
i vraćati u rano, napaćeno djetinjstvo, koje je ličilo na tahometar na kome je ostalo zapisano
hiljade prepješačenih kilometara.

Danas, kada posmatram ove bezbrižne i srećne generacije, koja ne znaju šta je, neimaština,
neasfaltirana cesta, pješačenje, patnja, čežnja i ne ispunjene želje, ne mogu, a da ne
napišem i ovo. Svaki put, bio on kratak ili dug započinje prvim korakom.

Traganje za znanjem i poslom, pa i pješice se na kraju isplati, jer , ko se bori može da izgubi,
a ko se ne bori već je izgubio. A kada je škola u pitanju, nema izgovora, kako je škola daleko
pa ako treba do nje i pješačiti. Školovati se moraju svi, bogati, siromašni, kako muško, tako
i žensko dijete. Ovo znam, jer sam lično upoznao visoko obrazovane ljude koji su još duži
put do škole pješačili, od nas Moševljana, ne makadamom, nego šumskim kozijim stazama i
kaljavim putevima.

Ako usporedimo geografski položaj, i infrastrukturu neki bosanskih sela, a i broja njihovih
stanovnika, možemo konstatovati da je malo onih u Moševcu, sa fakultetskim diplomama,
višom školskom ili stručnom spremom. Moševljani imaju sve mogućnosti, da se dobro
školuju, ali neki to ni danas ne žele. Dobro, ako to oni nisu mogli i željeli zašto tu mogućnost
ne pruže svojoj djeci, ili unučadima? Moja generacija nije imala takve mogućnosti, ali je imala
želju i potrebu. Sramota je, da Moševac nema ni osmogodišnje škole, a i ova koju imaju je
bruka i sramota, ima ljepši i veći štala od ove škole, ali za to imaju druge „važne“ objekte, od
kojih djeca imaju najmanje koristi. Djecu koju ne volimo i ne školujemo dok su djeca, ko će
da ih voli kad odrasli neškolovani ljudi budu?

Mehmed Meša Delić


 photo m-690049_zpsf18aa96c.jpeg
 photo Ford_capri_mk2_1974_zpse5ed7ab3.jpg
 photo rog-bicikl-slika-13347081_zps785022f2.jpg


 
M   O   Š   E   V   A   C

Hvala vam na posijeti i veliki pozdrav iz MOSEVCA Povratak na vrh stranice ↑